Može zvučati kao film o nemanima, ali paleontolozi su pronašli dokaze o tome kako je izumrli morski pas napadao svoj plijen, rekonstruirajući ubojstvo koje se dogodilo prije 4 milijuna godina.

Takvi fosilni dokazi o ponašanju su izrazito rijetki, ali pomoću pažljive analize u stilu forenzike tragova ugriza na inače dobro očuvanom kosturu delfina, tim istraživača, utemeljen u Pisi, rekonstruirao je događaje koji su doveli do smrti delfina, i odredio vjerojatni identitet ubojice; četverometarskog morskog psa po imenu Cosmopolitodus hastalis.

Dokazi, objavljeni u zadnjem izdanju časopisa Palaeontology, dolaze iz fosiliziranog kostura delfina dugog 2.8 metara, otkrivenog u pokrajini Piemont u sjevernoj Italiji. Po riječima Giovannia Bianuccia, koji je vodio istraživanje: "Kostur je stajao neistražen u muzeju u Torinu više od jednog stoljeća, ali kada sam ga ja pregledao, kao dio šireg istraživanja fosiliziranih delfina, primijetio sam tragove ugriza na rebrima, kralješcima i čeljusti. Identifikacija žrtve napada bila je lakši dio, to je izumrla vrsta delfina poznata kao Astadelphis gastaldii - rad na identifikaciji ubojice zahtijevao je ozbiljan detektivski pristup, jer su jedini dokazi bili tragovi ugriza."

Ukupan oblik ugriza upućivao je na napad morskog psa, pa je Bianucci pozvao stručnjaka za fosile morskih pasa, Waltera Landinija. "Glatkoća tragova ugriza jasno pokazuje da zubi onoga što je ostavilo ugrize nisu bili nazubljeni, a time su odmah isključene neke mogućnosti. Simulirali smo tragove ugriza potencijalnih krivaca i, uspoređujući ih oblikom i veličinom s tragovima na fosilima, izbor smo suzili na Cosmopolitodusa hastalisa". Dokazi na temelju indicija također podržavaju ovaj zaključak: fosilizirani zubi Cosmopolitodusa česti su u stijenama u kojima je pronađen dupin. "Zbog veličine ugriza pretpostavljamo da je ovaj morski pas bio dugačak oko 4 metra", kaže Landini.

Detaljna analiza uzorka ugriza omogućila je istraživačima da odu još dalje. "Najdublji i najvidljiviji tragovi su na rebrima delfina", kaže Bianucci, "što ukazuje na to da je morski pas napadao s donje strane, zagrizajući u abdomen. Uhvaćen u čvrst ugriz delfin se borio, a morski je pas, vjerojatno, otkinuo veliku količinu mesa tresući njegovo tijelo s jedne strane na drugu. Ugriz bi uzrokovao veliko oštećenje i gubitak krvi, zbog guste mreže živaca, krvnih žila i vitalnih organa u ovom području. Tada, već mrtav, ili u stanju šoka, delfin se okrenuo na leđa, i morski je pas opet zagrizao blizu mesnate leđne peraje."

Ovo je istraživanje važno zbog rijetkosti takvog "fosiliziranog ponašanja". Prema profesoru Kenshuu Shimadi, stručnjaku za fosile morskih pasa na sveučilištu DePaul i u Sternberg Muzeju prirodne povijesti u SAD-u, istraživanja poput ovog su važna jer nam omogućuju uvid u ekološku interakciju organizama u prapovijesnim morima. "Zubi morskih pasa su među najčešćim zabilježenim ostacima kralješnjaka, ipak, intrepretacija detalja o prehrani i ponašanju prilikom hranjenja izumrlih morskih pasa iznimno je teška. Fosilni ostaci pljenova sa tragovima ugriza, poput onih koje su opisali Bianucci i njegov tim, pružaju izravne dokaze o tome što je prapovijesni morski pas jeo, i kako se ponašao."

Izvor: sciencedaily.com