Oplodnja u epruveti otvara mogućnost ostvarenja biološkog roditeljstva jednom dijelu parova koji prirodnim putem ne uspjevaju doći do djeteta.

Međutim, put do tog cilja može biti mukotrpan, a za neke i neuspješan. Rezultati ispitivanja provedeni u sklopu doktorske teze s University of Gothenburg, Švedska, pokazuje da su neostvarenim roditeljstvom pogođeni i žene i muškarci u daleko većoj mjeri nego što su to navodila prethodna istraživanja.

U ispitivanje je uključena skupina žena i muškarca koji su zbog neuspjeha nakon brojnih medicinskih postupka oplodnje odustali od daljnjih pokušaja da dobiju dijete iz epruvete (poznato kao in vitro oplodnja ili IVF). Za ispitivanje su odabrani parovi koje je od takve odluke dijelilo dvije godine. Svi muškarci su imali dijagnozu teške muške neplodnosti. U razgovorima su ispitanici iznosili svoja iskustva o liječenju neplodnosti i svojoj želji za potomstvom.

Studija pokazuje da žene neplodnost doživljavaju kao težak gubitak. Muško poimanje neplodnosti ilustrira poredba o penjanju na planinu korak po korak prema vrhu s konačnim ciljem stvaranja obitelji. Muškarci su često frustrirani osjećajem da ne znaju uzrok svoje neplodnosti. Naglasak je često na ženi i stoga kod muškarca nastaje osjećaj marginalizacije. Za muškarce, stvaranje obitelji je pokretačka sila, a nesebična zaštita svojih najbližih uz preuzimanje odgovornosti za njih je potreba.

U studiju je uključena i skupina parova koji su zbog neuspjeha odustali od IVF postupaka oko pet godina prije ovog ispitivanja. Ispitana je kvaliteta njihova života, duševnog i fizičkog zdravlja, kao i iskustvo neostvarenog roditeljstva. “Usporedili smo grupe parova koji su uspješno i neuspješno prošli IVF postupke s kontrolnom skupinom zdravih roditelja koji su imali djecu iste dobi”, kaže Marianne Johansson, istraživačica i babica u Institut of Health and Care Sciences. Dvije stotine parova iz triju skupina: uspješno i neuspješno liječenih i zdravih zatraženi su da potpune upitnik. Odgovori muškaraca i žena analizirani su odvojeno i uspoređeni.

Rezultati su pokazali da 77% parova koji su prošli IVF liječenje u javnim ustanovama nakon pet godina žive s djecom. Od njih gotovo 40% ima biološku djecu, koju su obično dobili nakon nastavka IVF liječenja u privatnim ustanovama, dok je oko 35% parova usvojilo djecu. Parovi koji žive bez djece, kako muškarci, tako i žene, imaju značajno lošiju kvalitetu života u usporedbi s onima koji su dijete dobili IVF postupkom ili na prirodan način (kontrole).

“Ljudi koji žele djecu, a u tome ne uspiju, doživljavaju nerealizirano roditeljstvo kao središnje mjesto svog života. Ustanovili smo da je kvaliteta života muškaraca bez djece više ugrožena nego što je prethodno smatrano”, navodi Johansson. Johansson stoga kaže da zdravstvene službe moraju posvetiti više vremena za savjetovanja i podršku parovima nakon odustajanja od liječenja. Uz to naglasak treba biti na paru, muškarcu i ženi, i njihovim reakcijama i razmišljanjima o neplodnosti i budućnosti.

“Također smatram da zdravstvo treba težiti smanjenju broja parova kod kojih IVF liječenje ne donosi uspjeh. U nekim slučajevima, to može biti predlaganje drugačijih načina daljnjeg liječenje”, kaže Johansson.

Izvor: University of Gothenburg