Rasjed San Andreas u Kaliforniji poznat je po neprestanom nastajanju velikih potresa te po tome što se nalazi na rubu stvaranja novog „jako velikog“ potresa u gusto naseljenom području.

No rasjed poznat po svojoj silovitosti također ima i mirnije dijelove, gdje se stijene glatko smiču jedna o drugu bez dolaženja do razornih potresa. Relativno glatko kretanje, pod nazivom puzanje, događa se zato što rasjed stvara vlastita maziva – skliske gline koje oblikuju ultra-tanke omotače na dijelovima stijena, izvješćuju geolog Ben van der Pluijm i njegovi kolege sa Sveučilišta Michigan i Instituta za geografiju i geologiju sa Sveučilišta Ernst – Moritz – Arndt u srpanjskom izdanju časopisa Geology.

Pitanje zašto neke rasjedne zone polako pužu dok se ostale neko vrijeme ne miču i onda se iznenadno i silovito pomaknu, uzrokujući potrese, dugo je mučilo znanstvenike. Neki su nagađali da tekućina olakšava kliženje, dok su se drugi usmjerili na serpentin (novi žad) – zelenkasti materijal koji se može promijeniti u klizavi talk. No kad su van der Pluijm i njegovi kolege analizirali uzorke stijena iz aktivno puzajućeg dijela, koji su izvađeni iz dubine od dvije milje ispod površine (oko 3 kilometra) u sklopu projekta Dubinskog opservatorija rasjeda San Andreas (SAFOD), pronašli su vrlo malo talka. Umjesto toga, otkrili su da su napukle površine stijena prekrivene tankim slojem smektitske gline, debljine manje od 100 nanometara, koji se ponaša otprilike jednako kao mast u kugličnim ležajevima.

„Dugo vremena ljudi su mislili da treba puno maziva da bi došlo do puzanja“, kaže van der Pluijm, koji je inače profesor geologije i profesor znanosti o okolišu na Bruce R. Clark sveučilištu. „Ono što možemo pokazati je da zapravo ne treba puno; jednostavno se mora naći na pravom mjestu u pravo vrijeme. Pomalo kao kod nekretnina – najvažnija je lokacija.“ Nanoslojevi se javljaju na sučeljima izlomljenih dijelova stijena upravo na mjestima gdje utječu na „slabost“ rasjeda – odnosno, koliko se lako pomiče. Tehnika datira uz pomoć argona, a dala je ključne dokaze kad su istraživači odredili da su se ove gline, pronađene samo na stijenama rasjeda, oblikovale relativno nedavno.

„Gline nastaju u rasjednim zonama i rasjed omotava glinom vlastite komadiće izlomljene stijene“, kaže van der Pluijm. „U određenom trenutku omotača je dovoljno da počinje usmjeravati ponašanje rasjeda i tu se ubacuje puzanje. Ako rasjed sam proizvodi mazivo, zašto se potresi i dalje događaju? „Problem je što se rasjed ne pomiče uvijek na pukotinama na kojima se nalazi omotač“, kaže van der Pluijm. Rasjed San Andreas zapravo je mreža rasjeda, s novim pukotinama koje se neprestano dodaju. Budući da treba nešto vremena da se na novoj pukotini stvore skliski nanoslojevi, nepodmazana, nova pukotina „zapne“ na neko vrijeme i onda se pomiče u silovitom grču.

Iako su uzorci nabavljeni putem SAFOD iz dubine od svega dvije milje (3 kilometra), van der Pluijm i njegovi kolege smatraju da se vjerojatno nanoslojevi gline stvaraju i pokreću ponašanje rasjeda na većim dubinama. Također, analize starijih, neaktivnih pukotina sugeriraju da glinoviti omotači pokreću puzanje već milijunima godina rasjedne aktivnosti. Projekt SAFOD, koji je osnovao prvi podzemni opservatorij potresa na svijetu, osnovni je istraživački dio EarthScopea, federalnog programa vrijednog 197 milijuna dolara koji istražuje sile koje su oblikovale sjevernoamerički kontinent te procese koji kontroliraju potrese, vulkane i ostale geološke aktivnosti.

Izvor: University of Michigan

Tražili ste na google-u:

• smicanje litosfernih ploča (4)
• san andreas rasjed (1)