Ponekad i ronioci padaju na trbuh, što je loše s obzirom na bol. Međutim, jeste li ikada vidjeli žabu koja pada na trbuh? To je samo ono što rade živuće primitivne žabe, utvrđeno je novim istraživanjem dr. Richarda Essnera iz Southern Illinois University Edwardsville u SAD-u i njegovih kolega koji se bave evolucijom skakanja žaba i slijetanja.

Otkrili su da su žabe postale vješte u skakanju prije nego što su usavršile slijetanje. Ovu evolucijsku podjelu karakterizira nemogućnost brze rotacije udova tijela prema naprijed tijekom leta kako bi se spustile prvo prednjim nogama na zemlju, a njome bi se moglo i objasniti zašto su zadnje noge u primitivnih žaba dok plivaju u odnosu jedna na drugu izvan faze. Essnerov rad objavljen je u Springerovom časopisu Naturwissenschaften.

Prije ovog istraživanja općenito se pretpostavljalo da sve žabe skaču na sličan način brzo šireći svoje zadnje noge tijekom propulzivne faze i rotirajući udove prema naprijed tijekom leta kako bi mogle na zemlju spustiti prvo prednje noge. No nema istraživanja koje je proučavalo ponašanje pri skakanju u najprimitivnijih živućih žaba iz porodice Leiopelmatidae, za koje je jedinstveno među žabama da koristite hod nalik kaskanju, a ne uobičajeni žablji način hoda.

Essner i tim usporedili su ponašanje pri skakanju Leiopelmatida s onim naprednijim žabama. Oni su analizirali video snimke pet vrsta - tri primitivne (Ascaphus montanus, Leiopelma pakeka i L. hochstetteri) i dvije napredne (Bombina orientalis i Lithobates pipiens). Otkrili su da, iako su slični početni lansirani pokreti među vrstama, primitivne žabe zadržavaju ispružene zadnje noge tijekom cijelog leta i faze slijetanja i ne dočekuju se na prednje noge. Ta slijetanja na trbuh ograničavaju njihovu sposobnost da ponovno brzo skoče.

Prema Essneru, ovo jedinstveno ponašanje Leiopelmatida pokazuje da je evolucija skokova žaba tekla procesom u dva koraka sa simetričnim ispružanjem zadnjih nogu pri skakanju koje se pojavljuje prvo i sredinom leta gdje se zadnje noge vraćaju u početno stanje te slijetanje na prednje udove koje se pojavljuje kasnije. Nemogućnost žabe da brzo rotira udove također nam može pružiti funkcionalno objašnjenje za nepostojanje sinkroniziranog plivanja u Leiopelmatida. Također je i moguće da je razlog što te primitivne žabe imaju neobične anatomske značajke kao što su velike, u obliku štita hrskavice zdjelice i abdominalna rebra upravo da bi se spriječilo oštećenje njihovih unutarnjih mekih tkiva i organa tijekom nekontroliranog slijetanja.

Autori zaključuju: "Ovaj jednostavan pomak do ranog oporavka stražnjih udova pri skoku možda je ključna značajka u evolucijskoj povijesti žaba, olakšavajući kontrolirano slijetanje na zemlju i omogućavajući brzo ponavljanje skakanja i ciklusa plivanja. Ove promjene možda su pružile prednosti za kretanja na veće udaljenosti, bolje položaje pri slijetanju i poboljšano izbjegavanje predatora i traganje za hranom. "

Izvor: Springer