Ostali objekti Sunčevog sustava

Asteroidi su manja tijela Sunčeva sustava koja je najčešće gibaju oko Sunca u grupi. Termin asteroid je kroz povijest bio pripisan svakom astronomskom objektu koji se okreće oko Sunca, nema karakteristike aktivnog kometa ili planeta. Naziv asteroid se sve više počeo koristiti za mala kamenita ili metalna tijela unutarnjeg dijela Sunčeva sustava i vanjskog dijela izvan orbite Jupitera.

Postoje milioni asteroida i sličnih manjih objekata u Sunčevu sustavu. Smatra se da su asteroidi ostaci (eng. Planetesimals), materijala mlade sunčeve maglice koja nije narasla dovoljno velika da formira planete. Velika većina asteroida se nalaze u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera, međutim postoje velike orbitalne skupine kao što su Jupiterovi Trojanci koji dijele orbitu s planetom Jupiterom i asteroidi u blizini Zemlje čiji perihel nije veći od 1 AJ.

Asteroidi se dijele po karakteristici njihova spektra. Većina asteroida spada u tri glavne grupe: C-tipa, S-tipa i M-tipa . C-tipa su uglavnom identificirani s velikim postotkom ugljika, S-tipa su uglavnom stjenovitog sastava, a M-tipa su sastavljeni od metalnih komponenti.

Kometi su manja tijela Sunčeva sustava koja pri prolazu u blizini Sunca prikazuju vidljivi rep. Za razliku od asteroida, kometi su se stvorili daleko od Sunca gdje su niže temperature dopuštale formiranje labavih nakupina leda (vode, metana i amonijaka) i malih kamenih čestica.

Za razliku od asteroida koji imaju skoro kružne putanje smještene većinom unutar asteroidnog pojasa, kometi se kreću vrlo eliptičnim putanjama i dopiru iz svih smjerova (nisu ograničeni na ravninu ekliptike). Kada su kometi daleko od Sunca vrlo ih je teško promatrati jer je jezgra (čvrsto tijelo kometa) promjera od samo nekoliko kilometara. Kada se komet približava Suncu zbog porasta temperature dolazi do sublimiranja leda i oslobađanja plina i čestica prašine. Oslobođeni plin koji obavija komet tipično ima promjer od milijun kilometara. Taj se oblak naziva koma (mala, privremena atmosfera). Komu na udaljenosti od više milijuna kilometara obavija rijetki vodikov oblak. Osim toga razlikujemo i dvije vrste repova: rep prašine i ionski rep. Rep prašine koji je dugačak do 10 milijuna kilometara sastavljen je od malih čestica prašine koje su sa kometove površine izbačene bujajućim plinom, a često je lagano zakrivljen. Kod vizualnog promatranja ovaj je rep i najatraktivniji dio kometa. Ionizirani atomi i molekule nošeni Sunčevim vjetrom stvaraju ionski rep koji može biti dugačak i 100 milijuna kilometara, što je oko 2/3 udaljenosti od Zemlje do Sunca. Ovaj je rep plavkaste boje i najčešće je ravan. Teže ga je vizualno uočiti, ali se ističe na fotografijama. Zanimljivo je da je ionski rep u stanju promijeniti svoj izgled u vrlo kratkom razdoblju. Oba su repa uvijek usmjerena u smjeru suprotnom od Sunca.

Kometi pri svakom posjetu užem Sunčevom sustavu potroše dio svog materijala kroz isparavanja plina i prašine. Zato se vjeruje da žive kratko. Nakon što se dovoljno udalje nestaje koma i rep, a komet ponovno prelazi u inertno stanje. Osim samog trošenja, podložni su i preranoj smrti pri sudarima sa velikim planetima (naročito Jupiterom) uzrokovanim velikom privlačnom silom. Čak i ako izbjegnu sudar, često dolazi do naprasnih promjena putanja. Tako se njihovi periodi ophoda i najveće udaljenosti od Sunca dramatično razlikuju. Zbog toga razlikujemo dvije vrste kometa po periodu ophoda. Komete koji nas posjećuju barem svakih 200 godina (kratkoperiodne) i one koji to čine rjeđe (dugoperiodne). Kratkoperiodni kometi kao što je najpoznatiji Halleyev (sa periodom od 76 god.) dolaze najčešće iz Kuiperovog pojasa. Dugoperiodni kometi imaju ekstremno izdužene putanje i u svojem obilaženju oko Sunca dopiru do 50 000 AU, što je 1/5 udaljenosti do najbliže zvijezde. Na ovoj udaljenosti nalazi se Oortov oblak – sferni balon koji okružuje Sunce, a sastoji od nepreglednog mnoštva kometa. Ovo je najčešći tip kometa, a otkriva ih se nekoliko svakoga mjeseca.

Meteori su najmanja tijela Sunčeva sustava. Nastaju međusobnim sudaranjem asteroida ili trošenjem jezgre kometa pri prolasku blizu Sunca. Meteori su sićušna nebeska tijela koje ulijeće u atmosferu Zemlje gdje izgaraju. Opažana pojava se naziva meteor (riječ meteor dolazi od grčke riječi meteoros što znači “pojava u zraku”), dok se naziv meteorid koristi za tijelo koje ulazi u atmosferu Zemlje i izaziva svjetlosnu pojavu. Padne li meteorid na Zemlju tada obično dobiva ime meteorit. Meteoridi su brojnija tijela Sunčeva sustava. Malih su dimenzija, promjera su od 10-6 m do nekoliko metara. Meteoridi u atmosferi Zemlje dostižu brzine od 12 do 72 km/s. Meteori koje viđamo navečer dostižu Zemlju i u njenu atmosferu ulaze znatno manjim brzinama i u manjem broju, nego jutarnji meteori, što je posljedica rotacije i revolucije Zemlje pa je stoga, općenito, više meteora vidljivo u jutarnjim satima.

Patuljasti planet je nebesko tijelo koje ima orbitu oko Sunca, koje je dovoljno masivno da potprimi sferičan oblik pod utjecajem vlastite gravitacije, ali koje nije „očistilo“ susjedne regije, odnosno svoju orbitalnu zonu, od planetizimala (prvobitnih planeta) i nije prirodan satelit nekom drugom planetu. Ovaj termin prihvaćen je 2006 kao dio kategorizacije nebeskih objekata. Kategorizacija je objekte podijelila na planete, patuljaste planete i manja tijela sunčeva sustava (asteroide). Ova kategorizacija je bila uvjetovana otkrićem izvan-Neptunskim objektima koji mogu parirati Plutonu po veličini, pa čak i već od Plutona kao Eris

Kretanje Sunca u odnosu na centar galaktike je veoma važno jer to jedan od osnovnih čimbenika koji se dodaje samim kalkulacijama kretanja naše galaktike u odnosu na druge galaksije.

Gibanje sunčevog sustava definira se kao izračun kretanja  Sunca u odnosu na specifični referentni sustav. U praksi, kalkulacije sunčeva gibanja daju uvid u njegova kretanja ne samo u odnosu na zvijezde u galaksiji nego i na kinetička svojstva različitih vrsta zvijezda. Ta kinetička svojstva mogu dati uvid u povijest kretanja Sunčevog sustava. Kretanje Sunca u odnosu na najbliže zvijezde (80 svjetlosnih god.) naziva se standardno solarno kretanje. Ono u prosjeku iznosi V = 19.5 km/s. Apeks Sunčevog gibanja je u smjeru α = 270°, δ = +30°. Ovi podatci ukazuju da je Sunčevo kretanje umjereno po brzini u odnosu na same najbliže zvijezde.

Termin „Osnovno Sunčevo kretanje“ je korišteno od strane nekih astronoma da bi se opisalo gibanje Sunca u odnosu na zvijezde koje imaju skoro savršenu kružnu orbitu oko samog centra galaksije. Osnovno Sunčevo kretanje se razlikuje od standardnog Sunčevog kretanja zbog galaktičke orbite koja nije po svom obliku kružna. Najčešće uzimana vrijednost brzine osnovnog Sunčeva kretanja iznosi 16.5 km/s prema apeksu u smjeru α = 265°, δ = 25° [10].

Mliječni put

scroll to top