Tijela Sunčevog Sustava

PHOTO: meteogiuliacci.it

Kada govorimo o tijelima sunčeva sustava, mislimo o svim nebeskim objektima koji su pod utjecajem Sunčeve gravitacije kao i samo Sunce. Sunčev sustav se formirao od golemog međuzvjezdanog oblaka plina i prašine (99% vodik i helij te 1% teži elementi). Oblak se sporo okretao oko svog središta i mirno kružio oko središta galaksije. Danjoj formaciji Sunčeva sustava pridonijela je eksplozija zvijezde (supernova) u blizini. Udarni val materijala sa eksplodirajuće zvijezde je obogatio oblak težim materijalima koji su nastali u supernovi, te uzrokovao sabijanje plina i prašine koji su već bili tu. To je imalo za posljedicu rastuću gustoću oblaka i gravitacijsku silu među česticama. Sabijanje oblaka je natjeralo većinu materijala u samo središte od kojeg nastaje protozvijezda, dok se ostatak oblaka spljoštio u disk.

Kad se plin počeo hladiti, stekli su se uvjeti za okupljanje atoma i molekula plina i prašine u manje čestice. Manje čestice su se polako zbog električnih i gravitacijskih sila počele udruživati u veće, tvoreći prve planetezimale, preteče planeta. Planetezimali su se međusobno sudarali, pri čemu su se neki drobili u manje komade (pri bržim sudarima), a neki udruživali(pri sporijim sudarima). Veličina do koje su mogli narasti uvelike je ovisila o  udaljenosti njihovih orbita od protozvijezde te gustoći diska na toj udaljenosti. Teorija kaže da su tipični planetezimali u unutarnjem dijelu sunčeva sustava bili mase Mjeseca, dok je prosječni planetezimal u vanjskom dijelu sunčeva sustava imao oko 15 masa Zemlje.

Teorija također predviđa i nagli skok u veličini između Marsa i Jupitera, što današnja stanje i potvrđuje. Nakon nekoliko desetaka milijuna godina, planeti su narasli do veličine kakvu imaju danas. U međuvremenu su povećani pritisak i temperatura u središtu stvorili uvjete za odvijanje procesa stapanja atomskih jezgri. Počela je fuzija vodika u helij – proces kod kojeg se oslobađa velika količina energije. Nakon milijun godina probijanja kroz Sunce, energija iz središta Sunca je počela izbijati na površinu. Sunce je prvi put zasjalo. Uz energiju u obliku svjetla,

Sunce je počelo izbacivati u svemir i veće količine protona i elektrona, što mi danas zovemo “Sunčev vjetar”. Ovaj vjetar i zračenje sa Sunca su “otpuhali” prvobitne atmosfere od vodika i helija vrućih unutarnjih (terestričkih) planeta [8]. Sunčev vjetar je, uz velike temperature na planetima bližim Suncu, razlog razlikama u sastavu unutarnjih i vanjskih planeta danas.

U blizini središta, samo su se neke tvari mogle održati u krutom stanju, dok su se u vanjskim dijelovima diska plinovi mogli i zamrznuti. Unutarnji kameni planeti (zovemo ih još i terestrički) koje čini grupa od četiri planeta: Merkur, Venera, Zemlja i Mars imaju metalne jezgre, oko kojih se nalazi pretežno kameni omotač i kora.

Daleko od Sunca, gdje je bilo hladnije, vanjski su planeti uspjeli zadržati većinu svojih plinova koji su danas uglavnom tekući ili smrznuti. Plinovi koje su zadržali su im dali još veću gravitacijsku silu, pa su skupljajući preostali plin i prašinu u disku brže od unutarnjih planeta narasli još veći. Grupu Plinovitih divova (zovemo ih i jovijanski planeti) čine planeti:

Jupiter, Saturn, Uran i Neptun koji imaju kamene jezgre iznad kojih se nalazi ”more” vode, amonijaka i metana, prekriveno atmosferom sastavljenom pretežno od vodika. Posljednji planet (sada planetoid) u Sunčevom sustavu, otkriven tek 1930. godine, je Pluton. Pluton po svom sastavu ne spada ni u kamene ni u plinovite planete, već je najbliži kometu. Sastoji se pretežno od vodenog leda. Plutonov satelit sa zove Charon i sličnog je sastava. Pluton i Charon su toliko daleko, da su astronomi dosad uspjeli dobiti samo nejasne slike tog para.

Kako su se planeti formirali, mali dio materijala koji je kružio oko njih se uspio zadržati u orbiti oko planeta, od čega su nastali njihovi sateliti. Svi planeti osim Merkura i Venere imaju svoje satelite. Sateliti Marsa i Zemlje nisu nastali na ovaj način. Marsovi sateliti Fobos i Deimos su najvjerojatnije zarobljeni asteroidi iz asteroidnog pojasa, dok je naš Mjesec nastao iz sudara Zemlje i jednog praplaneta veličine Marsa. Jupiter, Saturn, Uran i Neptun imaju velik broj satelita od kojih su neki najvjerojatnije zarobljeni asteroidi. U pojasu između putanja Marsa i Jupitera nije se formirao nijedan veliki planet, već su tu nastali milijuni manjih tijela koje zovemo asteroidi. Na  većim udaljenostima od Sunca, gdje su plin i prašina bili prerijetki da bi formirali veća tijela, stvorili su se tijela koja nam po svom sastavu danas otkrivaju sastav prvobitnog oblaka. To se područje naziva Kuiperov pojas. Dio planetezimala nastalih među putanjama plinovitih divova izbačen je na mnogo veće udaljenosti. Oni danas tvore Oortov oblak, veliku ljusku od milijardi kometskih jezgri na udaljenostima nekoliko tisuća puta većoj od Plutonove putanje.

scroll to top